ALMA GAČANIN: RADI NAPORNO, IGRAJ GRUBO

ALMA GAČANIN: RADI NAPORNO, IGRAJ GRUBO

izložba,   6. – 23. 7. 2023.

Nova BAZA, Nova cesta 66

OTVORENJE: 

6.7.2023. u 19.00 h

Tehnički muzej Nikola Tesla, Savska cesta 18 (u stalnom postavu)

HOW WELL DID YOU PERFORM TODAY, performans

Nova BAZA, otvorenje izložbe od 20 h

Radovi Alme Gačanin mogu se čitati kao svojevrstan dnevnik, i to prije svega dnevnik rada. Kako sama u svojoj biografiji redovito ističe, Alma živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji u datom trenutku obavlja. Je li to zaobilazni način da se kaže da se od umjetnosti ne živi, da se za život obično radi neki drugi posao? Eufemizam? Nastali u relativno dugom luku, od 2018. godine do jučer, radovi tako reflektiraju razne njezine proizvodne pozicije: od stanovanja u roditeljskom domu, gdje mi je bio omogućen vrhunski self care, život bubrega u loju, preko osamostaljivanja, morala sam sve to da pokvarim i otisnem se u svijet avantura tj. prekarijata (Ovo bi moja mama rekla!), i prihvaćanja raznih privremenih poslova, poput onoga stjuardese, sve do rezidencijalnog boravka u jednom od centara svijeta umjetnosti, New Yorku. Iako dnevnički, radovi ipak nisu intimističkog karaktera, oni su više na tragu onoga što Annie Ernaux naziva auto-socio-fikcijom: priča o sebi kroz nužnu društvenu optiku. Stoga oni zrcale kontekste u kojima nastaju, više nego samu autoricu. Ona je, uostalom, ionako neprepoznatljiva.

Izložba “Radi naporno, igraj grubo” predstavlja radove nastale posljednjih pet godina, u relativno dugom periodu, ali kratke produkcije, brzopotezno, kao što je uobičajeno za dnevničke bilješke. Većina ideja za crteže nastaje iz neke bilješke iz svakodnevnice, to nekad bude samo riječ u Notes aplikaciji… nerijetko su simbolički nabijene u skladu s društvenim okruženjem, kao u novoj američkoj seriji. Na najnovijima, onim nastalima na njujorškoj rezidenciji, primjećujemo: imperijalizam, vojno-industrijski kompleks, simbole MAGA-patriotizma. Ni sama tehnika u njezinim radovima nije nedužna. Akvarel, znamo iz feminističke intervencije u povijesti umjetnosti, obilježen je kao ‘ženska tehnika’, brza, kojoj ne trebaju veliki formati i ateljerski uvjeti, koja može nastajati u malim prostorima, najčešće u kućnoj varijanti i paralelno uz obavljanje socijalno-reproduktivnoga rada, kao umjetnicama nekad jedina dostupna tehnika. Akvarel je poetična tehnika, najsličnija pisanju. Dugo sam slikala uljem i akrilom, i to mi je utjecalo na percepciju vremena, zarobljavalo me i usporavalo. Crteže i akvarele načaram jako brzo i to prija mojoj nestrpljivosti! A i odlično mi leži kao tretman jer radim bez skice.

Na Alminim radovima srećemo čudovišna bića, polu-ženu polu-životinju, nekad bez svih udova, nekad s više ruku i nogu, često s repom. Ta queer bića hodaju četveronoške, a znaju i na rukama, uvijek imaju snažne mišiće, kandže i dlakave noge. Pretjerana, pomalo jezovita, ali u osnovi smiješna. Humor je bitan element Alminoga rada, njezina središnja strategija, jer je jako važan za drugarstvo i feminizam pa tako i za moj rad kroz koji komuniciram širok spektar ideja koje proizlaze iz svakodnevnih borbi. Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu groteske, ambivalentnosti između komedije i horora, stvarnog i fanstastičnog. Gledamo li svijet okrenut naopačke ili zastrašujuću stvarnost? U nekom trenutku sam prepoznala svoj alter ego u crtežima koji sam nazvala Djevina, i shvatila da na taj način prisvajam slobodu stalno i iznova.

To se queer tijelo može čitati i kao kontrapod reprezentacijama koje poistovjećujemo s klasičnom umjetnosti: čistom, uglađenom, savršenom i, dakako, bijelom tijelu. Tom sublimnom prikazu nasuprot, gledamo nedovršeno tijelo, tijelo koje dekomponira i uvijek iznova rastvara samo sebe. Naglasak je na onim njegovim dijelovima koji su otvoreni vanjskom svijetu: usta, vagina, dojke, analni otvor. Poseban seksualni akcent koji se pridaje ženskim nogama ovdje se destabilizira, izaziva, ugrožava kandžama, dlakama, snažnim kvadricepsima. Groteskno erotično tijelo zato izmiče u nepoznato, nekontrolirano, kao estetska alternativa konvencionalnim prikazima. “Ova golotinja nije odraz njezinih vlastitih osjećaja; ona je znak njezine potčinjenosti osjećajima i zahtjevima vlasnika (Vlasnika žene jednako kao i slike)”, prisjećamo se Bergerovih opservacija o aktu.* To mi je jako važno, da su na neki način izmijenjene i čudovišne. Zato im dajem te odlike koje najavljuju nevolju, prijetnju i opasnost. Skoro pa sigurno je da će protagonistice mojih crteža napraviti neku štetu, nered, ispuniti svoju svrhu. 

Tijelo je važna feministička tema, često i značajan medij feminističke umjetnosti. Pitanje reprezentacije tijela u umjetnosti i njezina uloga u reprodukciji rodnih podjela bili su u središtu feminističkih interesa 1970-ih. Za feminističku je intervenciju u umjetnost upravo monstruoznost bila jedan od ključnih operativnih koncepata kojim se kritiziralo tvz. muški pogled i nastojala redefinirati orodnjena estetika. Monstruoznost kao feminističku estetičku strategiju, unruly bodies that matter, najsvježije je analizirala Lauren Elkin, o čemu ćemo od sljedećeg mjeseca moći čitati u knjizi pod naslovom “Art Monsters. On Beauty and Excess''. U svom radu sam kreirala žensko tijelo koje se konstantno transformiše, ali na gore, utjelovljujući frojdovski unheimlich. No na jedan drugi aspekt monstruoznosti ovdje želim skrenuti posebnu pažnju: na (monstruozna) tijela po pritiskom produktivnosti. Na monstruoznu prirodu kapitalizma, čije su osnovne karakteristike, kako nam je ukazao Marx, nevidljive. Mnogi su tumači Kapitala već ukazali na Marxovu učestalu upotrebu figure monstruma kako bi opisao način na koji kapitalizam funkcionira. Jedna je od citiranijih ona o prisvajanju viška vrijednosti: “Kapital je mrtav rad koji oživljava kao vampir samo usisavajući živi rad, i koji utoliko više živi ukoliko više od njega usisa”.** Svaki je govor o radu u kapitalizmu stoga ujedno i govor o prinudi, prisili, discipliniranju, potčinjenosti i otuđenju. Tako i imperativ rada na sebi. Likovi na radovima (Djevina, a možda je to i Alma) imaju kandže da se bolje penju na društvenoj ljestvici i jače drže kad jednom ascendiraju, hodaju i četveronoške ako treba, ako je strop prenizak, imaju snažne mišiće, ponekad i više ruku i nogu, dva para dojki ne bi li stigli poobavljati sve te dnevne zadaće. Na to nas bolno upućuju naslovi radova: #useyourpotential, No pain no gain, Fighter, Work hard, play hard, I will make it… Patnja svakodnevice kroz Alminu estetsku obradu prelazi u S/M, zalazi u područje seksualnih praksi (seksualnog rada?). Vizuelna igra s S&M-om mi služi da propitujem odnose moći i da problematiziram koncept poslušnosti na radnom mjestu. No također da kritikujem kapitalističku ljestvicu i vrlo perfidne odnose unutar radnih kolektiva, gdje su prisutni elementi igre za odrasle i gdje vrlo često ne postoji safe word.

Okretanje uvriježenih predožbi naglavačke, groteskno povezivanje raznorodnoga pa i proturječnoga u središtu su Alminoga umjetničkog postupka. Čudovišna bića, Djevina, Alma, Kentaurica ostavljaju na nas kontradiktorne dojmove: tješe kad se prepoznajemo u nekim situacijama, tjeraju na smijeh, ali ne bez određene zebnje. Okretanje svijeta naglavačke za posljedicu ima i okretanje odnosa moći, kratko i imaginarno, ali dovoljno da nas podsjeti da je povijest potčinjavanja, otuđenja, discipliniranja bila i povijest strašnih otpora.

Vesna Vuković

* Berger, John, Načini gledanja, Zagreb: Školska knjiga, 2021, str. 54

** Marx, Karl, "Kapital I, Glava 8 (Radni dan)", Kapital I-III, prev. Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, Izdavačko preduzeće Prosveta, 1973, str. 209

Alma Gačanin (Sarajevo, 1988.) živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji likovnih umjetnosti stekla je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Nastavničkom odsjeku. Bavi se crtežom, fotografijom, videom i performansom. Dobitnica je nagrade za najbolju/eg umjetnicu/ka u BiH, ZVONO 2022. Predstavljala je BiH na Bijenalu mladih Europe i Mediterana u Milanu 2015. Njezin se rad temelji na istraživanju specifičnosti rada i prekarnosti pojedinih zanimanja, a posebno je zanima pozicija žene u kapitalizmu i rodna podjela rada. Feministkinja je u privatnom životu i u ulogama koje igra kao umjetnica-radnica. Piše poeziju i objavljuje u časopisima, zbornicima i na internet portalima u BiH i regiji.

PRODUKCIJA I ORGANIZACIJA: BLOK

KUSTOSICA: Vesna Vuković

DIZAJN POSTAVA: Nina Bačun

IZRADA OKVIRA: Ramasutra

PRIJEVOD: Dunja Opatić

HVALA: Lala Raščić, Tehnički muzej Nikola Tesla, Kosjenka Laszlo Klemar, Markita Franulić, Zaklada Solidarna, Karla Pudar

RADNO VRIJEME GALERIJE:

uto — pet: 16 — 20 H

sub — ned: 11 — 15 H

FINANCIJSKA PODRŠKA: GRAD ZAGREB, GRADSKI URED ZA KULTURU, MEĐUŽUPANIJSKU I MEĐUNARODNU SURADNJU I CIVILNO DRUŠTVO, VELEPOSLANSTVO BOSNE I HERCEGOVINE U HRVATSKOJ

GODIŠNJI PROGRAM BAZE PODRŽAVA ZAKLADA “KULTURA NOVA”.