KIKLOP IZ KUČERINE: TREŠNJEVAČKA FOTOKRONIKA

 

 

 

 

Bogdan Štefanić izlazi iz svog trešnjevačkog stana u Kučerinoj ulici noseći široko dostupan, analogni fotoaparat WERRA I oko vrata. Proljetni je dan, svibanj 1960. godine. Svi koji su se našli u njegovom kadru - susjedi, slučajni prolaznici, prijatelji - nisu ni slutili da ćemo njihova lica pola stoljeća kasnije pronaći u bogatoj fotoarhivi, pomno spremljenoj u jednoj ladici. Više od sedam tisuća crno-bijelih snimaka uhvaćenih okom trešnjevačkog Kiklopa, kroz nekoliko desetljeća, a potom i razvijanih u njegovoj kućnoj radinosti, pričaju priču o razvoju susjedstva i - što je još zanimljivije - podloga su za rekonstrukciju dinamičnog života jedne ulice uslijed društveno-političkih transformacija društva. Povijesna znanost u njima će pronaći vrijedan izvor za minuciozne analize povijesti svakodnevice socijalističkog čovjeka, a čiju materijalnu bazu treba locirati u osmosatnu radnu obvezu. Upravo je striktna podjela rada generirala slobodno vrijeme koje koreografira socijalizaciju ulice i otvara prostor za pasionirano bavljenje hobijima, u slučaju Bogdana Štefanića - fotografijom. Na njegovim snimkama zatječemo ozarena lica susjeda koji šeću odjeveni u svečana odijela, košulje i kapute domaće tekstilne industrije, a protuteža su vizualnim kodovima nezavisnog jugoslavenskog filma toga vremena koji, kako primjećuju filmolozi, razvija naracije suosjećanja s razočaranošću radničke klase. Ipak, Trešnjevačka mikrolokacija, za razliku od nekih drugih jugoslavenskih sredina, prolazi kroz intenzivne transformacije te od međuratnog radničkog sluma postaje zona koju zahvaćaju procesi planirane urbanizacije. Val nezaposlenosti koji u to vrijeme zapljuskuje Jugoslaviju, ovdje se manje osjećao jer se u industrijaliziranom kvartu moglo pronaći posla: u novim halama Končara, Jadranu, Pastoru, Radniku, Vesni, Herucu, Tesli... Slijede i desetljeća intenzivne stanogradnje i izgradnje pratećih sportskih i kulturnih objekata. I naša mikrolokacija, kako je vidljivo iz Štefanićevog filma, dobiva novi objekt kolektivnog stanovanja koji u prizemlju planira moderan dućan samoposlužnog tipa “Unikonzum”. Fotografija snimljena u interijeru novootvorenog dućana svakako je i paradigmatska za taj period: ponosno uzdignuta glava mladog trgovca za blagajnom i u red nagurani mladići iz ulice bilježe optimizam kojeg donosi obećanje socijalističkog blagostanja. I snimak svečanog poziranja oca i sina pored novog automobila, popularog Fiće, a koja koreografijom tijela i drčnim stavom citira poze junaka klasične hollywoodske priče, dobra su ilustracija “slatkih” šezdesetih. Ipak, modernizacijski procesi u Kučerinoj ulici ostaju nedovršeni. Na južnoj strani ulice, uz prugu (nekadašnjeg) Samoborčeka nalaze se radničke kućice s vrtovima i niz neplanskih izgrađenih objekata koji ondje stoje i danas. Upravo ta, južna strana ulice postaje glavno poprište fotografija iz 80-ih godina koje snimaju Bogdanovi sinovi, tada omladinci, Alan i Edi zajedno s prijateljem iz susjedstva Renatom Bašnecom. Prisvajanjem tatinog priručnog fotolaboratorija i opreme nastavljaju kiklopsku tradiciju dokumentiranja života ulice razvijajući vizualne naracije svoje generacije koja stasa na zalazu socijalističkog društva. Nakon velikih projekta izgradnje na njima dominira jedna improvizirana klupica smještena podno krošnje velikog oraha kao centar njihova mikrokozmosa.

 

 

 

Bogdan Štefanić (1942.-2020., Zagreb), sin Nikole Štefanića, doktora kemije koji je karijeru proveo u bolnici Sv. Duh na mjestu šefa farmacije. Majka Terezija, kućanica, ubrzo umire od tuberkuloze. Bogdan odrasta s bratom i ocem u Kučerinoj ulici. Završava VIII. gimnaziju u Dobojskoj (današnja IX.). Studij kemije prekida radi obiteljskih razloga te se zapošljava na Institutu Ruđer Bošković, a potom prelazi u Chromos gdje ostaje raditi do umirovljenja.

Fotografijom se bavio iz hobija od svoje sedamnaeste godine. Teme su mu svakodnevni život, biciklizam, tehnika na Institutu Ruđer Bošković, izleti u prirodu. Snima isključivo crno-bijelim filmovima, a fotografije razvija sam. Za medij fotografije zainteresirao ga je bratić Siniša Veličković, vlasnik foto radnje na ćošku Savske i ulice Proleterskih Brigada (danas Vukovarske) koji mu i poklanja prvi fotoaparat – WERRA-u I. Svoju ljubav prema fotografiji poslije je prenio na svoje sinove koji su ovjekovječili svoju mladost u istom kvartu osamdesetih godina.

 

Sinovi Alen (1967.) i Eduard (1964.) od oca su dobili na poklon jeftin ruski fotoaparat Smena 8 1977. godine. Prvo im je otac razvijao što su snimili, no ubrzo sa susjedom Renatom Bašnec (1963.) noćare u tatinom priručnom fotolaboratoriju. Teme uobičajene – obitelj, prijatelji, susjedstvo i naravno djevojke. Svi su Tresnjevčani, gdje i danas žive i rade.

 

Koncepcija izložbe: BLOK

Autori fotografija: Bogdan, Alen, Eduard, Veseljka Štefanić i Renato Bašnec

Predselekcija fotografija: Eduard Štefanić

Finalna selekcija: BLOK

Koncepcija postava: Oaza (Roberta Bratović i Nina Bačun)

Tehnika: Vanja Babić

Svjetlo: Luka Matić

Skeniranje negativa i print: Ivan Kuharić

Produkcija: BLOK