PETRA BELC: FILMSKI PROGRAM "STANOVANJE NA FILMU"
kustosica: Petra Belc
TREĆA VEČER CIKLUSA "POLITIKE REPREZENTACIJE"
SUBOTA, 15.7.2017., 21 SAT
TREŠNJEVAČKI PLAC
Stanovanje (B. Marsch, 200/2004), dokumentarni, 8'
Želim samo da me volite (R. W. Fassbinder, 1976), igrani, 104'
Iako različitih stilova, žanrova i perioda, kratkometražno dokumentarno Stanovanje Bernharda Marscha i dugometražni fikcionalni Želim samo da me volite R. W. Fassbindera komuniciraju na nekoliko zajedničkih razina, od kojih je najočitija svjedočanstvo o autobiografskim nastojanjima autora da se suoče sa segmentima vlastitih života, prelomljenima kroz njihov odnos s konceptom životnog prostora.
Stanovanje prati redatelja na malom oproštajnom proputovanju kroz labirint njegovog stana u Kölnu, koji se od useljenja 1984. godine pretvorio u riznicu gotovo svega što mu je u tih 17 godina prošlo kroz ruke. Ovu merzbau-katedralu koju je izgradio s očitom ljubavlju prema filmu Marsch je tri godine nakon snimanja komentirao u dijalogu s Wernerom Enkeom — odgovarajući na duhovita, iskrena i iskreno zaprepaštena pitanja ovog minhenskog glumca i scenarista — a njihov je razgovor postao tonska podloga konačne verzije filma.
"Moja bi baka rekla: Loše se završilo s tobom, dečko. Uvijek sam ti govorila; nemoj ići u München, nemoj ići u veliki grad. Idi raditi u banku, izuči neki pošten zanat da ne bi loše završio", duhovito se osvrće Enke na Marschove životne ne/prilike i očinski mu prijeti kako bi ga trebalo dobro povući za uši. Enkeove su opaske u sablasnom suzvučju s Fassbinderovom televizijskom dramom Želim samo da me volite, u kojoj autor do svojevrsnog psihoanalitičkog vrhunca dovodi mazohizam ljubavi i pritisak koji na radnika vrše građanski uzusi srednje klase skrojeni po mjeri potrošačkog kapitalizma. Glavni je junak mladi sin bavarskih poduzetnika koji ustrajno i autodestruktivno pokušava kupiti ljubav svojih nadrealno sadističkih roditelja i buduće supruge, iscrpljujući se prvo u izgradnji roditeljske kuće, a potom u opremanju podstanarskog stana u Münchenu, u kojemu radi na gradilištu i s nezaposlenom suprugom čeka svoje prvo dijete. Film je snimljen prema istinitoj priči iz romana Doživotna — zatvorski protokoli (Lebenslänglich, Protokolle aus der Haft) Klausa Antesa i Christiane Ehrhardt, a mjera do koje je Fassbinder tu priču prilagodio vlastitim interesima, stavljajući u središte okrutnost majke i traume iz djetinjstva, brojne je filmologe i kritičare nagnala da se slože oko činjenice kako je riječ o jednom od njegovih najosobnijih filmova.
Tematizirajući 'uznapredovalo stanje nereda' u svojevrsnom filmskom auto-egzorcizmu posvećenom oblikovanju životnog prostora, Marsch i Fassbinder duhovito i bolno suprotstavljaju tradicionalno i rušiteljsko, intuitivno individualno i shematski naučeno, preobražavajući ih u sigurno polje istraživačkog i umjetničkog filma.
Petra Belc
DRUGA VEČER CIKLUSA "POLITIKE REPREZENTACIJE"
SUBOTA, 8.7.2017., 21 SAT
TREŠNJEVAČKI PLAC
Katedrale (K. Kästner, 2013), dokumentarni, 15'
Ruke nad gradom (F. Rosi, 1963), igrani, 105'
Urbanizacija suvremene Kine, temeljena na financijskim spekulacijama i smatrana 'kraljevskim putem' u modernost, te političko-ekonomske malverzacije u kontekstu prostornog širenja Napulja sredinom prošlog stoljeća tematske su okosnice drugog dijela filmskog programa posvećenog načinima prikazivanja stanovanja na filmu.
Početkom 2000-ih, na unosnom valu eksploatacije ruda, Kina je započela s urbanizacijom područja na granici s Mongolijom, u kojemu je nastao danas naširoko poznat i impresivan 'grad duhova' — Kangbashi. Navodno osmišljen po uzoru na Peking, velebno preizgrađen Kangbashi iz niza je razloga dugo vremena ostao gotovo potpuno nenaseljen; s jedne strane stambeni su kvadrati postali jedina logična investicija dijela stanovištva koje je profitiralo od regionalnog prirodnog bogatstva, dok su s druge građevinski poduzetnici nakon sloma tržišta 2011. odlučili zadržati nekretnine ne bi li im u budućnosti cijena ipak možda porasla. Njemački redatelj Konrad Kästner preklopio je kadrove praznoga grada snimateljice Eve Katharine Bühler s tekstom pripovjetke Michaela Endea u nagrađivani filmski esej Katedrale. Riječ je o poetskom i meditativnom osvrtu na ekonomsku podlogu razapetosti ovoga kineskog grada u prostoru između stagnacije i razvoja.
Nekritičko vjerovanje u moć novca i boga provlači se i kroz neorealističku političku dramu talijanskog redatelja Francesca Rosija Ruke nad gradom za koju je autor 1963. osvojio venecijanskog Zlatnog Lava. Poratni Napulj mjesto je neprekidne borbe protiv korupcije i kriminala u strukturama gradske vlasti, koju Rosi precizno ocrtava kao idealan i složen poligon za plodnu suradnju utjecajnih građevinskih spekulanta i mreže gradonačelnikovih ljudi, ujedinjenih u borbi za profitom i moći.
Udaljeni miljama i desetljećima, kineski 'grad duhova' i Napulj 1960-ih približavaju se jedno drugome kao dvije verzije uznemirujućeg portreta kapitalističkog grada.
Petra Belc
PRVA VEČER CIKLUSA "Politike reprezentacije"
petak, 30.6.2017., 20 sati
BAZA, Adžijina 11
Ovogodišnji filmski program otvaramo projekcijom kratkih filmova u BAZI, nakon čega slijedi razgovor s redateljem Vanjom Vascarcem.
Optimizam koji je pratio razvoj društva u Jugoslaviji na osobit se način artikulirao i filmskim sredstvima. Sredinom prošlog stoljeća osnovano je filmsko poduzeće Zagreb film i ostvarivalo je značajne uspjehe na polju umjetničkog igranog, reklamnog i animiranog filma, dok je istodobno s gotovo jednakim entuzijazmom oblikovalo i filmske reprezentacije Zagreba. Komunicirajući razvoj grada vizualnim posredovanjem ovog održavnog poduzeća, gradske vlasti prenose nam da je između 1953. i 1957. dovršeno "7300 novih komfornih stanova", dok se ta brojka u razdoblju između 1963. i 1967. penje na 26 tisuća novoizgrađenih stambenih jedinica. Širi se mreža autobusnog i tramvajskog prometa, grade se nove ceste, škole i općinski Domovi narodnog zdravlja koji, ulažući paralelno u modernizaciju medicinske opreme, građanima pružaju liječničku skrb. 1963. pušta se u promet sljemenska žičara, a ubrzo i zagrebačka zračna luka dobiva novu pristanišnu zgradu.
Ove se informacije prezentiraju u kratkim namjenskim filmovima kroz pažljivo odmjerenu ritmičku strukturu i promišljenu izmjenu (eksperimentalne i popularne) pozadinske glazbe i prizornih šumova i zvukova. Kamera pritom podjednako lebdi nad gradom kao što ulazi i u tvorničke hale, supermarkete i kvartovske knjižnice, a cjelina je režijski obogaćena atmosferskim kadrovima detalja i montažnom igrom krupnih planova repetitivnih uzoraka stambenih blokova ili proizvodnih traka. U filmovima je uglavnom prisutan i pripovjedač koji gledatelju pomaže da jasno razumije "velik[e] misli promišljenog i jedinstvenog plana" za "narednih 30 godina", kojima su gradske vlasti strateški planirale razvoj Zagreba. Stvarna stambena naselja rastu pred očima gledatelja, dok Zagrepčani sjedaju u stvarne žičare i u širokim se planovima snježnim padinama spuštaju s vrha Sljemena.
Pedesetak godina kasnije, promotivni filmovi namijenjeni prezentaciji projekata od strateške važnosti za Grad Zagreb otkrivaju drugačiju sliku: sadašnjost je nejasno smještena između fikcije i zbilje, a prošlost kao da je lišena činjeničnog utemeljenja i uprizorena u skladu s nečijim nostalgičnim impresijama, krupni planovi skrivaju širu sliku stvarnosti dok je obećavana budućnost svedena na fantazmatske rendere i 3D projekcije ne/znalačkog tehnofuturizma.
Komparativni prikaz starih i novih promotivnih filmova posvećenih planskom razvoju Zagreba i njegovim kapitalnim investicijskim projektima otvaraju ovogodišnji filmski program, otvarajući ključna pitanja o politikama njihove reprezentacije. Koji su proizvodni modeli danas zamijenili nekadašnju suradnju s državnim poduzećima poput Zagreb filma, kako se oni odražavaju na tržište filmske proizvodnje i jesu li zaista (dugoročno) bolje rješenje? Na koje se načine redateljski oblikuju pripovijesti gradskih i industrijskih propagandnih filmova, tko odlučuje o njihovom izgledu i sadržaju, i na čemu se temelje briefovi klijenata? Koliko je pritom bitna režijska vještina, stupanj inovacije i proizvodna kvaliteta filma te koliko se javnog novca investira u njihov nastanak? Filmska "svečanost rada i blagostanja u nekadašnjoj zemlji seljaka "s polovice prošlog stoljeća i današnji filmski posredovani urbani vizionari, osim istraživačko-gledateljskog užitka, povod su za razgovor o pitanjima krize institucija socijalne države, posljedicama slobodnog tržišta i neobičnim spregama privatnih proizvodnih investicija i javne gradske propagande."
Petra Belc
Program se odvija uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
